Večeras sam sedela sa društvom u dvorištu, i neobavezno smo ćaskali dok je u pozadini išla neka BogZna plejlista.
I sve bi bilo potpuno obično da nije počela ona jedna pesma. Znate, ona.
Ma znate sigurno, svi znaju tu pesmu. Onu što kad je čujete u vama se nešto stegne, naježi vam se duša od nje.
Ta jedna pesma koju naglas pevate kad vam vino da hrabrost, i ista ona koju pustite u uglove svoje sobe da vam leči ujedenu dušu. Znate, ona jedna.
Ona zbog koje vas svi u društvu pogledaju jer ne znaju nikad kako ćete ovaj put na nju reagovati. E, ta. Baš ta. Znala sam da ćete shvatiti koja.
Ona vaša. Moja. Njena i njegova.
Nečija. Koja ga boli. Koja vraća osmeh na lice, koja podseća na priče ožiljaka. Zavisi šta u kome izaziva.
Ona jedna. Puna sete i neke tuge. Puna nekog podnošljivog bola.
Ona na čije prve taktove suze same skliznu.
Ona koju majka peva sinu jedincu.
Otac ćerki jedinici .
On njoj i ona njemu. Da je se seti uvek kad god je negde čuje.
Poznato je da se o nekim stvarima ne priča, nikad. O njima se pije.
Ili peva. Onako sa emocijom.
Iz srca. Iz duše.
Ta jedna koju stalno poručujete kad se zateknete u kafani. Stihovi na koje lomite čaše, i lijete suze.
Kažu da nije važno u kojoj kafani sediš, već da je važno ko za tvojim stolom sedi. Šta znam. Ja ljude po pesmi prepoznam.
Jer ko ima svoju pesmu; taj ima dušu.
Neku veliku i moćnu dušu, onu koja ruši svako zlo.
Ja oduvek imam jednu omiljenu pesmu. Druge samo volim da čujem i pevušim, a tu jednu… na nju se smejem i plačem. Dižem ruke i lomim čaše. I poželim da je sa nekim podelim.
Ali nikad je nisam delila. Pesme se zavole i ostaju. A ljudi odu, i onda ti i tu pesmu ponesu sa sobom, i tebi ostane samo gorak ukus kad god je posle negde čuješ. Eto zato ne dam svoju pesmu.
A sećam se kako smo se zavolele. Jedne zime, negde tamo, u snegu do kolena. Ona i ja. I od tada je moj saborac i moj najbolji drug. Moja pesma.
Nit duše. Konac osećanja,i sećanja. Traka koja kad bi se odmotala, stigla bi do Rusije. Ne zbog dužine već zbog težine koju na sebi osetim svaki put kad je čujem… ali.
Ne dam pesmu.
Sve može; nju ne dam.
Kafane ne posećujem često, ali i vrapci znaju koju su mi pesmu svirali u koju god sam kafanu ušla. I neretko sam plakala pred svetom dok traje. Ne slušam je često, strah me, zasitiću se. Ali je volim. Onako kako se voli nešto što osećaš kao deo sebe.
Karirani stoljnjak, bokal, miris i tamburaši. Ili harmonika. I poznati prvi taktovi..one jedne. Znate koje. Sigurno znate.
