Shvatila sam. Ne cenimo život. Ne cenimo ono što imamo i uvek hoćemo još, više, još i još. Samo daj, daj mi, hoću još. Sve samo daj. A život teče i prolazi i na kraju kad dodje red da se svedu računi ne znaš ni gde ti je prošao, a shvatiš da si “prošao kao kroz samoposlugu” jer “za šta god si se uhvatio- to si i platio.” Jurimo skupe destinacije, markiranu garderobu, letovanja i zimovanja po dva pita, najnovije telefone i pare. Samo daj još para, još i još. Daj da se igramo. A tamo negde neko nema ni krišku ‘leba . A kamoli ono što se kaže “ leba i s leba” .. na teži način, da ne kažem ružniji- shvatila sam. Srećna sam. O još kako jesam! Bog je uz mene bio i biće. Imam krov nad glavom. Ne prokišnjava, i ne duva. Imam žive roditelje i zdrave, deku koji gazi osamdeset i neku i ne da se godinama. Imam porodicu, i svi smo zdravi, i svi smo dobro. Imala sam i neke gubitke, ali sam naučila da sa njima živim. Iako ih nikad neću nadoknaditi. ( Tek da znate luksuz je što dozvoljavate sebi da vam nedostaje neko ko je živ)
Srećna sam. Imam šta da pojedem, gde da spavam i koga da poljubim. Ima ko da me pokrije noću i da mi skuva čaj kad ujutru ustanem. Imam ko da me zove mama i da mi se nasmeje. I to je moje najveće blago i uspeh. Na Maldive nisam išla, i ko kaže, sve i da jesam da bih tamo bila srećnija? Sudbina me umesto na školovanje u centar grada poslala u Šabac. Tamo mi dodelila neke divne ljude. Diploma je manje važna. Nju sam dobila pa sam dobila..Ne znači da smo bolji ljudi ako smo potkovani diplomom. Pogotovo u vremenu u kom se ista sve češće kupuje. Sudbina je čula kako je moja mama dok sam bila mladja govorila, dok je umorna peglala plave košulje “Nemoj nikad Nano da se udaš za policajca” i baš mi policajca dodelila. Znate li koliko ga volim???? Neopisivo. Uniforma im se doduše ne pegla (ili on bar tako kaže, uglavnom ne ide izgužvan) ali je ljubav ogromna. Sudbina i ljubav su me iz mog grada odvele u drugi, pa je sad i on moj.. I eto. Nije Menhetn al je Mladenovac i isto je na M a lepše. Na Menhetnu nema mog Aleksandra, nema velikog dvorišta u kom u kasne letnje večeri, sednem na ljuljašku i ispod loze slušam cvrčke. Nema Bendžija da laje i najvljuje goste, i tamo preko me sunce ne bi grlilo kao što me grli ovde. I tamo ne bih imala Unu. Ovu što me drži za pramen kose dok ja ovo pišem, u krevetu, i spava tako pored mene. Sinoć je bila budna do 04h ujutru..promenila sam taktiku. Samo joj je trebala mama. Ne vojna disciplina i taktika. Samo mama i zagrljaj. Mamin miris i pramen kose. Kao i meni miris moje mame kad sam bila mala. Sve isto samo druga postavka. Mladji glumci a fabula ista.
A ja sam njena mama. Ja koja sam leta provodila na moru i u Bosni, po beogradskim knjizarama i kaficima sa lampicama u basti. Ja koja nisam videla dalje od Belgije i to zahvaljujući folkloru. Ja koja sam imala šest kečeva u rubrici za matematiku..pa evo me živim. Srećna sam. Od kompleksa ne bolujem i nije mi novogodišnja želja da me muž odvede na Sejšele za godišnjicu. Želja mi je da mi za 50 godina kaže “Opet bih te birao.” I da mi moja deca jednog dana kažu “Ponosni smo što si naša majka.”
Shvatila sam. Nismo fer prema životu..a upropastimo ga za trenutak. Naučila sam da uživam u sitnicama i da idem ulicom sa osmehom. Pa nek misle i da sam luda. Srećna sam.
Neke ljude nažalost ne mogu da vratim. Izgubila sam ih, nije bilo do mene. Bilo je do Boga. Ali Bog i kad ruši on zida. Bar tako kažu. I sa tom mišlju u glavi svako veče legnem u krevet.
Moram biti zahvalna. Neko samo mašta o svemu ovome što ja imam. Jasno mi je to. A poznato je da “dom nisu tapete ni tepisi lepi” nego “dom je kad za tebe neko brine- strepi”… i sa tim u vezi samo još nešto….
Osvrnite se. Zagrlite. Oprostite. Poljubite i volite. Zahvalite se. Za sve śto imate. Neko nema ni polovinu…i to je ovozemaljska nepravda… ali ipak se desi.
Porodicu na prvo mesto. Ljubav u srce, na lice osmeh i ruku na grudi.. i samo recite- Hvala ti Bože na tvom daru. I na svakom novom danu u kom se probudim – sa ove strane..
